Brkin salaš, prelepo mestašce u Čeneju, poznatom po Aero mitingu ali i po dobroj dudovači. Prelepi pejzaž u letnjim danima septembra, išaran etno inventarom i domaćim životinjama. Čak i ''džet set'' pobegne ovde, ali nije da me nešto briga za džet set, niti mislim da ga mi i imamo. Boravim ovde zajedno sa ljubiteljima zdrave hrane, organske hrane, upoznajem vegane i vegetarijance. Poštujem svaki životni stil, toliko dok ga neko čuva samo za sebe i živi zbog sebe. Kad god neko krene da me u nešto ubeđuje, odmah me ne zanima. Ipak, sve poštujem, volim da znam, trudim se da nemam predrasuda. Priznajem da se tamo nimalo ne uklapam, ali nije bilo loše promeniti navike za koje čovek ne želi da prizna da su grozne. Bar na nekoliko dana.
Doručkujem kruške i šljive. Za ručak čujem da će biti paprikaš. Obradovala sam se tom paprikašu jer sam jako gladna. Zamišljam neki mesni, riblji, juneći, svinjski, punoo holesterola...
Ipak, to je paprikaš od paradajza, paprike, luka, sve sirovo, rendano, izblendirano. Ok, preživeću. Trudim se da sakrijem svoju reakciju, da ne bih nekog uvredila. Mama je bila u pravu za ono njeno ''Jela bi ti sve kad bi gladovala''. Nije toliko loše, ali šok u odnosu na ono što si navikao da jedeš. Vremenom bi se čovek na sve navikao, ako želi. Jedan potpuno zdrav vikend za promenu. Osetiš se loše ako odeš da zapališ cigaretu ili popiješ kafu, kao da si obrisao prljave noge u čist tepih. Jedeš neprskano voće i povrće, piješ šejk od spanaća, ćevape od lana, mleko od semenki suncokreta i konoplje i još mnogo zdravih, gurmanskih kreacija. Kokoške šetaju pored tebe, peče se pekmez, meditiraš, radiš vežbe iz joge.
Priznajem, dopalo mi se. Ali da li mi se toliko dopalo da promenim svoj život iz temelja? Da mi ručak bude kilo i po bresaka? Još uvek ne znam. Kao i mnogo filozofskih pitanja. Na primer, kad me gospođa Maja Volk upitala da li volim sebe. Da, naravno, volim sebe, rekla sam. Aha, dobro a da li voliš svoju slezinu, pita ona mene...Eee.. pa to je tricky one! Posle kad razmisliš, shvatiš da ima smisla. Što više truješ svoj organizam, manje voliš sebe. Kako god da ga truješ, lošom hranom, cigaretama, alkoholom ili negativnim emocijama poput mržnje, straha, ljubomore... Vraćam se kući sa kilo organskog paradajza, imam ga okruglog, valjkastog, crveno-žutog. Razmišljam o svemu tome.
Ja sam mislila da živim zdravo, ali to uopšte nije zdravo, to je samo umerenost u lošem. Trebalo bi bar za početak zaobići Mekdonalds. Bar te splačine, definitivno. Veštačke sokove, grickalice pečene u istom ulju, bljak, makar to, od nečega moraš da kreneš. I nije neka matematika da shvatiš da ti prvo naturaju lošu hranu, vodu, kozmetiku pa se razboliš, pa ti onda naturaju lekove pa ti oni nešto izleče a nečemu naškode, pa se onda još truješ novim lekovima i tako u krug dok ne pocrkaš. Baš kao što i reklamiraju na televiziji, samo hranu i lekove...!
Živiš onako kako su te naučili i kako si navikao, i kako žive svi, ''normalno''. Ipak, ''normalno'' je relativan pojam. Kako za koga.
Doručkujem kruške i šljive. Za ručak čujem da će biti paprikaš. Obradovala sam se tom paprikašu jer sam jako gladna. Zamišljam neki mesni, riblji, juneći, svinjski, punoo holesterola...
Ipak, to je paprikaš od paradajza, paprike, luka, sve sirovo, rendano, izblendirano. Ok, preživeću. Trudim se da sakrijem svoju reakciju, da ne bih nekog uvredila. Mama je bila u pravu za ono njeno ''Jela bi ti sve kad bi gladovala''. Nije toliko loše, ali šok u odnosu na ono što si navikao da jedeš. Vremenom bi se čovek na sve navikao, ako želi. Jedan potpuno zdrav vikend za promenu. Osetiš se loše ako odeš da zapališ cigaretu ili popiješ kafu, kao da si obrisao prljave noge u čist tepih. Jedeš neprskano voće i povrće, piješ šejk od spanaća, ćevape od lana, mleko od semenki suncokreta i konoplje i još mnogo zdravih, gurmanskih kreacija. Kokoške šetaju pored tebe, peče se pekmez, meditiraš, radiš vežbe iz joge.
Priznajem, dopalo mi se. Ali da li mi se toliko dopalo da promenim svoj život iz temelja? Da mi ručak bude kilo i po bresaka? Još uvek ne znam. Kao i mnogo filozofskih pitanja. Na primer, kad me gospođa Maja Volk upitala da li volim sebe. Da, naravno, volim sebe, rekla sam. Aha, dobro a da li voliš svoju slezinu, pita ona mene...Eee.. pa to je tricky one! Posle kad razmisliš, shvatiš da ima smisla. Što više truješ svoj organizam, manje voliš sebe. Kako god da ga truješ, lošom hranom, cigaretama, alkoholom ili negativnim emocijama poput mržnje, straha, ljubomore... Vraćam se kući sa kilo organskog paradajza, imam ga okruglog, valjkastog, crveno-žutog. Razmišljam o svemu tome.
Ja sam mislila da živim zdravo, ali to uopšte nije zdravo, to je samo umerenost u lošem. Trebalo bi bar za početak zaobići Mekdonalds. Bar te splačine, definitivno. Veštačke sokove, grickalice pečene u istom ulju, bljak, makar to, od nečega moraš da kreneš. I nije neka matematika da shvatiš da ti prvo naturaju lošu hranu, vodu, kozmetiku pa se razboliš, pa ti onda naturaju lekove pa ti oni nešto izleče a nečemu naškode, pa se onda još truješ novim lekovima i tako u krug dok ne pocrkaš. Baš kao što i reklamiraju na televiziji, samo hranu i lekove...!
Živiš onako kako su te naučili i kako si navikao, i kako žive svi, ''normalno''. Ipak, ''normalno'' je relativan pojam. Kako za koga.
Нема коментара:
Постави коментар